Značaj vjere u porodici

Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim

Bismillahir-rahmanir-rahim

Zahvala Allahu dž.š. / Salavat na Muhammed a.s.

Braćo u vjeri,

Vjera i vjerovanje je jedan Božiji dar svakom insanu koji će mu itekako olakšati život na ovom svijetu. Čovjek bez istinske vjere ne može uspostaviti i organizirati pravi život. Vjera je prijeka potreba svakog insana  i u svim sferama života. Sve ono što se nudi kao alternativa vjeri kvarljivo je i prolazno sa slabim ili nikakvim efektima. Vjera ima svoje mjesto u svemu u životu. I ondje gdje nema prisustva prave vjere nema ni pravih rezultata. Danas ćemo, ako Bog da, govoriti o značaju vjere u porodici. Porodica je osnova za zajednicu i društvo. Insan se rađa i odrasta porodici. Insan organizira i živi u porodici. Za jednu osobu najznačajnija je porodica. Bez prave porodice nema ni prave zajednice ni pravog društva. Za sreću i blagostanje u porodici potrebno je mnogo toga u životu. To se ogleda kako u materijalnim, tako i u moralnim resursima. Ovi prvi nisu presudni za uspjeh jedne porodice, jer je mnogo primjera bogatih porodica koje nisu srećne i uspješne u pravom smislu riječi. Pune su neke rovitosti, nesigurnosti, nesloge i nejedinstva. Znači, posjedovanje materijalnog nije prvoshodan razlog da bi jedna porodica bila uspješna na ovom svijetu. Normalno, ovoga se ne treba odricati, niti može jedna porodica da se odrekne materijalnog, ali uz ovo jako je potrebno da naša porodica u sebi gaji visoko moralne kvalitete i istinsku vjeru. Niz je primjera gdje nam olakšanje neće ponuditi materijalno ako porodicu snađe kakav belaj i problem, ali je takođe niz primjera u životu gdje su mnoge porodice uz snagu vjere i kvalitet morala koji je rastao u toj porodici određenu teškoću i tegobu prevazišli na razuman način i time očuvali i sebe i svoju porodicu i zdravlje oboga. Ako malo analiziramo stanja porodica naših predhodnika vidjet ćemo mnogo elemenata gdje se uparvo kroz njih održavala i njegovala vjera i vjersko u porodici. To je rezultiralo boljim i zdravijim odnosima u porodici, boljim poštivanjima i poslušnostima prema roditeljima i starijim, učenim i predpostavljenim. Bilo je više međusobnog poštovanja i odgovornosti za ono što se kaže i uradi. To je rezultiralo i time da se vjerovalo na riječ, čak bez ikakvih pisanih tragova, data riječ je vrijedila i bila poštovana čak i u drugoj generaciji. Sve je ovo rezultat jednog normalnog pristupa porodici i izgradnji takvih odnosa u njoj. Muslimanska porodica imala je musafirsku sobu, što je dokaz da je u tu porodicu gost uvjek dobrodošao. U muslimanskim porodica lsabo se pričalo o drugim, pa i ako se nešto kaže o drugom bilo je to samo dobro, a nikako ono što je loše. Od djece se krilo da slušaju ono što je ružno i što nevalja. O vjeri i svemu što je dobro pričalo se u porodicama. Redovno se učio Kur'an, posebno uoči petka i ponedjeljka jasini šerifom porodica se sjećala svojih umrlih, a kroz to živi su se jače vezivali za svoje porodice i rodbinu. Godišnji mevludi u porodicama bili su prava prilika gdje se okupi rodbina i zajednički u ibadetu moli za Allahov bereket i pomoć. I mnogo je još drugih lijepih običaja koji su krasili muslimanske porodice i držali ih na vrhu čistote, čiste, netaknute, nerazorene, sretne i berićetne. Današnja generacija, kao i buduće trebaju  u ovim novim prilikama da spoznaju svu vrijednost prisustva vjere u porodici i da kroz razne sadržaje i mogućnosti vjera živi u našim porodicama, te da se to prenosi i na našu djecu. Autoritet porodice treba dići na veći nivo i štiti je od svega onog što je razara i čini nesposobnom da se ponese sa teškoćama života. Porodica i stanje u njoj treba biti naša stalna briga, od početka do kraja života. To nalazimo u nekoliko kur'anskih kazivanja kao dokaz da niko nema pravo da kaže da se njega ne tiče to što je sa porodicom, bez obzira koliko mu je godina i gdje su nekadašnji bližnji članovi porodice otišli. Kao prvi ajet za ovu konstataciju čujmo šta je kazala majka hazreti Merjeme kada je bila noseća njome:

اِذْ قَالَتِ امْرَاَتُ عِمْرَانَ رَبِّ اِنِّى نَذَرْتُ لَكَ مَا فِى بَطْنِى مُحَرَّرًا فَتَقَبَّلْ مِنِّى اِنَّكَ اَنْتَ السَّمِيعُ الْعَلِيمِ * فَلَمَّا وَضَعَتْهَا قَالَتْ رَبِّ اِنِّى وَضَعْتُهَا اُنْثَى وَ اللَّهُ اَعْلَمُ بِمَا وَضَعَتْ وَ لَيْسَ الذَّكَرُ  كَالْاُنْثَى وَ اِنِّى سَمَّيْتُهَا مَرْيَمَ وَ اِنِّى اُعِيذُهَا بِكَ وَ ذُرِّيَّتُهَا مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ *

„Kada Imranova žena reče: Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome, ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista sve čuješ i znaš. Poslije ona, kada je rodila, reče: Gospodaru moj, rodila sam žensko, a Allah dobro zna šta je rodila, a žensko nije kao muško. Nadjela sam joj ime Merjema, ja i nju i porod njezin stavljam pod okrilje Tvoje od prokletog šejtana.“   (Ali Imran: 35,36)

Evo jednog primjera kako se temelji sretna i hairli porodica. Znači, od samog početka iskrena odanost Bogu Dragom, istinsko povjerenje u Njega Uzvišenog. Ovo je način da dijete od samog početka osjeti toplinu porodične atmosfere, jer samo u pravoj vjeri u Boga dž.š. ta toplina u porodici dolazi do izražaja.Ovo je i dokaz da se o djeci moramo na najbolji način brinuti od samog njihova rođenja, pa i prije. A imali boljeg i sigurnijeg načina nego li da majka ono što u trbuhu nosi na čuvanje Dragom Allahu dž.š. povjeri i preda, pa šta je Allah odredio to će i biti, nema razloga za uznemirenost, jel’ muško ili žensko dijete, bitno je da Dragi Allah sa njim bude zadovoljan. Naš Pejgamber, hazreti Muhammed a.s.  imao je potomke samo od svoje kćerke hazreti Fatime, pa jel’  to nešto fali, ne daj Bože, našem Pejgamberu. Normalno da ne fali. Njegovi unuci hazreti Hasan i Husejn i dan danas se spominju po dobru i spominjaće ako Bog da do Kijametskog dana. Hazreti Merjema će roditi sina Isa a.s., odabranog Božijeg Poslanika, pa s kojim pravom praviti razliku između muške i ženske djece. O održavanju onog pozitivnog od roditelja Muhammed a.s.  kaže:

اِحْفَظْ وُدَّ اَبِيكَ لاَ تَقْطَعْهُ فَيُطْفِئُ اللَّهُ نُورَكَ *

„Čuvaj ljubav svoga tj. poštuj i voli prijatelje svoga oca (pogotovo nakon njegove smrti), ne prekidaj je, pa da Allah dž.š.  ugasi tvoje svjetlo.“

I ovaj hadis nas poziva da održavamo i njegujemo prave vriednote porodice. Ta briga je do smrti, a za to nalazimo primjer u 133. ajetu sure Bekare:

„Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada sinove svoje upitao: kome ćete se, poslije mene, klanjati.  Klanjaćemo se- odgovorili su, Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu Jednome. I mi se njemu pokoravamo.“

Ovo je vrhunski dokaz uspješnosti u porodici, kada se od djece pred vlastitu smrt dobije ovakav odgovor. Takav roditelj, sa ovakvim odgovorima, uz Allahu pomoć, ide puno rahatniji pred Dragog Boga dž.š., gdje će odgovarati za svoja djela. Zato, draga braćo odgovorno ponesimo obavezu brige o porodici i njenom stanju. Vjera u porodici je prijeka potreba i bez njenog prisustva u našim porodicama, imat ćemo razorene i nesretne porodice, a time život u društvu postajaće sve nepodnošljiviji.

Dragi Bože, molimo Te da nam pomogneš da mi i naše porodice živimo u Tvom zadovoljstvu i da mi i naše porodice ovaj svijet napuštamo samo kao muslimani.

AMIN

Petak, 13.02.2009. godine, gradska džamija Banovići

Zijad ef. Čavčić