Bismillahir-rahmanir-rahim

-Zahvala Allahu dž.š. / Salavat na Muhammed a.s. / Iman / Islam

Braćo u vjeri,

Današnja hutba je, ako Bog da, nastavak govora o primjerima porodičnih odnosa kroz Kur'an. U prošloj hutbi započeli smo govor o ovim primjerima iz doba Ibrahim Pejgambera. Imali smo priliku posebno se uvjeriti koliko je značajno i bitno da se u mladosti ispravno trasira put ka zrelijem životnom dobu. Ibrahim a.s.  je stekao čvrsto ubjeđenje u vjeri, istinski je prihvatio Allaha dž.š.  za Gospodara i veoma brzo je uvidio pogubnost vjerovanja njegovih sunarodnjaka. Obožavali su različita božanstva u obliku isklesanih kipova i slično. Njihov vladar u to vrijeme, Nemrud, proglasio se božanstvom i tražio je da ga obožavaju i da mu se klanjaju. Uzvišeni Allah dž.š.  je pripremao Ibrahima a.s.  za misiju Božijeg poslanika. I naredba je stigla. Ibrahim a.s.  postaje Božiji poslanik i počinje pozivati u islam. Obratio se svom ocu Azeru. Evo kako to opisuje Kur'an Časni:

إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ يٰأَبَتِ لِمَ تَعْبُدُ مَا لاَ يَسْمَعُ وَلاَ يُبْصِرُ وَلاَ يُغْنِى عَنكَ شَيْئاً * يٰأَبَتِ إِنِّى قَدْ جَآءَنِى مِنَ ٱلْعِلْمِ مَا لَمْ يَأْتِكَ فَٱتَّبِعْنِيۤ أَهْدِكَ صِرَاطاً سَوِيّاً * يٰأَبَتِ لاَ تَعْبُدِ ٱلشَّيْطَانَ إِنَّ ٱلشَّيْطَانَ كَانَ لِلرَّحْمَـٰنِ عَصِيّاً * يٰأَبَتِ إِنِّيۤ أَخَافُ أَن يَمَسَّكَ عَذَابٌ مِّنَ ٱلرَّحْمَـٰنِ فَتَكُونَ لِلشَّيْطَانِ وَلِيّاً *

„Kada je rekao ocu svome: O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?  O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi. Zato mene slijedi, i ja ću te prema pravom putu uputiti. O oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan. O oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug.“         (Merjem: 42- 45)

Imamo u ovom kur'anskom kazivanju divan primjer porodičnih odnosa. Kao što smo u Nuhovu a.s.  slučaju sa njegovim sinom, imali Nuha a.s.  kao čovjeka od krvi i mesa, i u ovom kazivanju vidimo Ibrahima a.s.  u istom. Ibrahim a.s., Božiji poslanik, a njegov otac mnogobožac, opire se da prihvati islam. Teškoću takvog stanja osjeća njegov sin Ibrahim a.s.  i zato mu se ovako lijepo obraća. Nezaboravan je osjećaj kada djete svom ocu kaže: o babo ili oče moj.To su riječi pune ljubavi djeteta, sina ili kćeri, prema babi ili ocu svom. E, upravo, takvim riječima Ibrahim a.s.  se obraća svom ocu pozivajući ga da prihvati islam. Znači, ovo je jako bitan momenat za buduće generacije nakon Ibrahim a.s.  da se može uvidjeti kako i na koji način vršiti misiju onog koji poziva u islam. Ibrahim a.s.  nije napasno, ljutito, srdito niti zapovjednički nastupao pozivajući u islam, pa čak kada je to činio i prema svojim najbližim i najrođenijim. Činio je to metodom koja jedina može polučiti dobre rezultate, a Uzvišeni Allah dž.š.  je taj koji upućuje na pravi put. On prvo biranim riječima se obraća svom ocu, da on shvati da mu njegovo dijete, zaista želi dobro i da ima u sebi onaj osjećaj djeteta prema roditelju svom. Potom Ibrahim a.s. ukazuje svome ocu na svu zabludu i zalutalost u obožavanju kipova. Navodi mu primjer koji može njegov- očev  mozak shvatiti, jer takav primjer mozak mnogobošca može samo shvatiti, a taj primjer ogleda se u tome da svaka osoba postavi sebi pitanje kakav je to bog koji niti čuje, niti vidi, niti može bilo šta sebi i drugom od koristi biti. Ovakvim pristupom dira se u srž problema na jedan razuman i metodičan način. Ibrahim a.s.  želi da svoga oca dovede do spoznaje da je doista propast u tome da se klanja kipovima. Potpuna spoznaja je ona do koje određena osoba dođe sama. Tim putem Ibrahim a.s.  vodi svog oca. Zatim Ibrahim a.s.  govori svom ocu da on dobiva objavu od Uzvišenog Allaha dž.š., i da ta objava jedina može biti na korist čovječanstvu time što će ljude voditi pravim putem. Ibrahim a.s.  dalje ukazuje svom ocu na opasnost od prokletog šejtana, koji želi da što više ljudi u zabludi ostavi. I na kraju, Ibrahim a.s.  iskazuje svoju bojaznost da će njegov otac doživjeti Božiju kaznu ako ne prihvati islam. Kakav je odgovor bio Ibrahimova a.s.  oca. O tome u nastavku ovih ajeta se kaže:

„Otac njegov je rekao: Zar ti mrziš božanstva moj, o Ibrahime?  Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!

Mir tebi- reče Ibrahim. Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.

I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svome Gospodaru, nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.

I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo i obojicu vjerovjesnicima učinismo i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.“   (Merjem: 46- 50)

Jednu važnu stvar ovdje trebamo primjetiti. Čovjeka koji je ogrezao u mnogoboštvu i krivovjerstvu i u opasnom grijehu, teško je povratiti na pravi put i ukazati mu na pogrešnost usmjerenja kojim ide. Vidjeli smo nastup Ibrahim a.s.  prema ocu koji je mnogobožac, a pogledajte iz ovih ajeta nastup oca- mnogobožca prema sinu- vjerniku. Totalna razlika. Ibrahimov a.s.  nastup je prijatan, lijep, pun želje i htijenja da bude od koristi, nastup njegova oca je pun sile i prijetnje, pa čak i prema rođenom dijetu. I iz ovoga se može dokučiti suština i bit prave vjere. Tako je i u životu. Teškim i velikim griješnicima i nevjernicima ništa nije sveto niti po njihovu razmišljanju zabranjeno. Radi ostavrenja svojim ciljeva spremni su na različite postupke ne razmišljajući o posljedicama. Zato je važno da se bude u islamu, da se na lijep način ukazuje na dobro i sprečava ono što je loše, sa iskrenom željom bivanja na pravom putu. Hazreti Muhammed a.s.   u hadisu kaže:

اِذَا عَظَّمَتْ اُمَّتِى الدُّنْيَا نَزَعَتْ مِنْهَا الْاِسْلاَمَ وَ اِذَا تَرَكَتِ الْاّمْرَ بِالْمَعْرُوفِ وَ النَّهْىَ عَنِ الْمُنْكَرِ حُرِمَتْ بَرَكَةَ الْوَحْىِ *

„Kada se moji sljedbenici budu odali ovom svijetu (veličajući ga), on će istrgnuti islam iz njihovih srca. A kada zapostave dužnost upućivanja na dobro i odvraćanja od zla, ostaće bez blagoslova Objave.“

Ovim hadisom jasno nam se ukazuje gdje i kamo vodi koji pristup životu. Ko se preda dunjaluku zaboravljajući budući svijet i misleći da je života samo ovdje neće islama imati u sebi. Ko napusti upućivati na dobro i ukazivati na ono što je loše ostaće bez bereketa Objave, pa makar i ne ispuštao Kur'an iz ruku. Ibrahim a.s.  nije odustao od svoje misije, i dalje je pozivao na dobro, ukazivao na pogubnost obožavanja kipova i uvjek bio u pokornosti Allahu dž.š.  Iz ovih primjera možemo naučiti da i roditelj treba saslušati svoje dijete, čuti od njega šta ima za kazati i ne zapadati u šejtanske zamke u kakve je upadao otac Ibrahim a.s.  Nikada nije isključeno da dijete bude sebeb roditeljskom povratku u islam. To nije nikakva sramota. Takav roditelj to treba doživljavati kao sreću jer je njegovo dijete toliko, el-hamdulillahi, upućeno u vjeru. Djecu ne treba razgoniti od sebe. Ono što je dobro kod njih ptihvatati kao svoj stil života. Ono što nije dobro ukazivati na štetu od toga i polahko ga čupati iz tog stanja.

Molimo Dragog Boga dž.š.   da u našoj djeci imamo našu radost na oba svijeta. Molimo Ga da i mi i naša djeca na ovom svijetu živimo kao muslimani i da sa njega selimo kao muslimani. Neka su najbolji salavati našem lijepom hazreti Pejgamberu,  ……

AMIN!

Zijad ef. Čavčić

Petak, 04.08.2017. godine, gradska džamija Banovići

Broj pregleda: 1.235